Ljušti se još jedan sloj. Grebeš mi po vanjštini. Unutrašnjost je davno razbijena, al naviknuta. Ne gledaj(te) me. Bojim se. Oči previše odaju. Uistinu,koliko se kroz njih može vidjeti. Koliko duboko ide ta spoznaja, dokle dosiže. Kao da je u nekih ljudi slagalica od tek nekolicinu dijelova, u nekoga od hiljada i hiljada. Ne sviđaju…
Neka, čekam inspiraciju.. Što su sitniji sati, krupnije su misli. Dešava li vam se da ne znate? Naravno. Kako sam starija, shvatam da sve manje znam. Preokrenula sam se iz djevojčice koja je mislila da je upila svu pamet svijeta u tmurnu neznalicu. Trudim se da znam, zaista. Informacije lete prema meni brzinom svjetlosti, svaki…
Redovnost mi je vrlina.. Sigurno jeste. Koliko vrijeme samo znači na ovoj planeti. Dublja smisao vremena je toliko kompleksna da mi samo moždane vijuge mogu zablokirati. Ne želim.. Dugo je. Predugo. Zanima me kako moje tijelo upija toliku količinu. I zašto toliko upija? Zar ne može da odbaci bar nekolicinu.. Da dušom dahnem, da mi…
Mrzim iznenađenja. Nije se ovo trebalo dogoditi, mada sam duboko znala da će biti neizbježno. Od tad su samo oči šutnjom pratile, bolio ih je svaki pogled, nagrizao je ljusku. Mada to je već nekako navika postala. U pravom (krivom) trenutku, pukla je. Samo sam promatrala očekivano kako se podižeš iz odskora ugašenog plamena, pokušavajući…
Evo me nakon mjesec dana. Zaboravila sam koji mi je e-mail. Jebi ga. Eh, počelo je. Mogu reći da su ovi dani bili jako čudni i puni nekih novih informacija i lekcija. Možda je to baš dobro. Meni je žao što su te informacije zrele, što postajem takva. Što nema više bezbrižnih dana.. Ma ne…
Koliko je optimizma optimalno? Je li bolje biti realističan ili optimističan? I je li baš najgore biti pesimističan? Meni ovako zavisi od situacije. Većinom sam realistična, nekako mi to zvuči najpametnije. Mada je danas biti realističan skoro pa isto kao biti pesimističan.. Nije li to tužno? Meni jest. Hah, evo dašak optimizma?Izgleda da je najbolje…
Duboka noć. Doba gdje dnevno zarobljene duše napuštaju svoj zamak. Doba gdje se spoznaju istine. Ljude najviše volim tada, ogoljene, iskrene, čiste. Svaka mana koji pokušavaju da prikriju u svjetlu (ironija) tad se oslobodi. Jesu lijepe te mane. Meni. Tad te vidim. Tad sam te prvi put zapravo i vidjela. Onako brojeći 1095 dana. Al…
Fascinantno je kako te samo zvuk nečega može inspirisati. Zvuk kiše. Kako stvara melodiju udarajući od tlo miješajući se sa grmljavinom stvarajući prelijepu harmnoniju. I to, to te baca u razmišljanje.. Kako? Često uhvatim sebe kako postavljam pitanja na koje nema odgovora. A ono najgore je, što se više opterećujem sa takvim pitanjima nego sa…
U zaluđenom svijetu mostarskog dima i mirisa r(i)ječnog toka nalazi se dosta zagubljenih,isisanih duhova. Ali oni ne lutaju svojom voljom nego voljom maloumnih krivaca. Mjesto gdje se svima ukrštavaju putevi je na nekom nevidljivom pragu između dva svijeta. Svijeta unutrašnjosti i svijeta vanjštine. Dva sasvim različita svijeta al se u isto vrijeme moraju poklapati, uzimajući…
Drugi post danas. Wow. Nemojte misliti da je to nešto čudno obzirom da nemam “pametnijeg posla”.. A imam, vjerujte. Dobra sam u odlaganju. U vjerovanju, i ne baš. Ne samo u ljude, nego i u Boga. Opet imam potrebu da pišem velikim slovom, ne znam, imam nekog poštovanja. Poštovanja prema nečemu što ne vjerujem da…